Preskakujući dvije stepenice odjednom, žurila je prema izlazu iz hodnika podzemne željeznice. Zakoračivši na pločnik, bacila je kratak pogled kroz duge trepavice i potrčala niz ulicu ni ne potrudivši se staviti kapuljaču preko glave kako bi se barem djelomično zaštitila od kiše koja je pljuštala. Bilo je oko pet ujutro i gradska vreva se tek zahuktavala, no Amy je svejedno imala poteškoća s probijanjem kroz mase ljudi s kišobranima koji su stajali na pješačkim prelazima, žudjeći da se na semaforu što prije upali zeleno svjetlo kako bi mogli ubrzati korak i pronaći zaklon od vlage na nekom toplijem mjestu. Većina ih je ionako žurila na posao, a nije bilo nimalo ugodno stiskati se u kaputu ispod crnog kišobrana u uglađenim cipelama i s kožnom aktovkom na jutarnjoj kišurini.

Zaključivši da nema ni volje ni vremena kisnuti u iščekivanju zelenog čovječuljka na semaforu, pretrčala je preko ceste i pritom za milimetar izbjegnula blisku smrt pod kotačima crnog taksija kakvim se i ona jučer uvečer vozila. Kroz mokro vjetrobransko staklo uspjela je iščitati psovku koju joj je vozač uputio, ali nije imala snage da mu vrati milo za drago pa je samo ravnodušno okrenula glavu na drugu stranu i prešla ulicu. Opet se dala u bijeg, trčeći u mokrim cipelama po lokvama vode u suprotnom smjeru u kojem se većina ljudi, koji su joj išli usuret, kretala. Skrenuvši u uski prolaz, usporila je korak i iscijedila vodu iz kose.

Na kraju prolaza je opet izbila na glavnu ulicu te je, još jednom prešavši cestu, konačno došla do svog cilja. Stajala je ispred ulaznih vrata stare oronule zgrade i pritiskala je svu moguću dugmad na interfonima, čekajući da joj netko konačno otvori vrata. Konačno se začuo tihi Biip! te je Amy ušla u zgradu i uputila se dizalom do drugog kata. Tek što su se vrata otvorila, a ona još nije ni zakoraknula na hodnik, spazila je svoju sestru kako stoji u kućnom haljetku na dovratku svog stana. Očekivala ju je, što je značilo da joj je netko već javio da se Amy vratila u državu. Zaključila je da će kasnije o tome popričati s njom, sad je naprije željela raspraviti samo jedno.

Time se Amy ponovno prisjetila razloga svog dolaska te je nasrnula na mladu Evelinu poput strvinara na svoj plijen.

„Nisam ni sumnjala da će ti lajava Jean prešutjeti nešto“, Amyna sestra je bahatno izustila, suzivši oči i podigavši bradu nastojeći se držati samodopadno, dok je ustvari u njoj tinjao strah.

„I bolje da mi je rekla jer da nije, sumnjam da bi se ti ponijela dovoljno zrelo i odraslo da mi sama priopčiš tako nešto!“ Amy je srdito zarežala, zvučeći hrapavo i bijesno bez obzira što si je obećala da će pružiti Evelini priliku da se izjasni.

„To je moj život. Ne tiče se ni tebe ni Jean“, Evelina je mračno dometnula, piljeći sekundu predugo ravno u Amyne zjenice. Amy je skoro otpustila kočnice i opalila sestri šamar. Međutim, Evelina se pomaknula u stranu i proputila je u stan. Amy je to iskoristila jer nije željela probuditi baš cijeli haustor svojim vikanjem. Znala je da kad jednom počne, neće moći obuzdati cijelu bujicu riječi koja samo što nije proizašla iz nje.

„Izvoliš, kreni“, Amy se odmah okrenula prema sestri, tek što je ova zatvorila ulazna vrata za sobom. Glas joj je zvučao mefistofelski dok je pogledom sijevala Evelinu. „Imaš tri minute da pronađeš jebeno dobar razlog za onu debilnu glupost koju si napravila! I bolje ti je da kažeš kako si bila nafiksana ili pijana k'o deva jer ću te inače baciti s balkona na glavu!“

Evelina ravnodušno prekriži ruke na prsima. „Možeš ti dramiti koliko hoćeš, ali ja se ne mislim ispričati za ništa. Jesi me čula?! Ništa!“

„Kurvice jedna bezobrazna!“ Amyne kočnice su konačno popustile. Inače blijedo lice poprimilo je grimiznu nijansu, a glava kao da joj je narasla do veličine bundeve. „Kako se usuđuješ nakon svega biti još i tako drska?! Znaš li ti koliko sam se ja žrtvovala za tebe?!“

„Oooh, da se nisi usudila početi mi s time!“ Evelina je hrabro zakoračila naprijed i unijela se sestri u lice. Nisu bile iste visine pa Evelina nije postigla efekt zastrašivanja, ali je definitivno dala Amy do znanja kako ne misli odustati bez borbe. „Ti stvarno misliš da sam još uvijek ona ista naivna klinka koja sam bila kad si me ostavila?! E pa pogodi što: dok si se ti vucarala po Europi i ševila se k'o napaljeni zec, ja sam odrasla!“

„ODRASLA?! ODRASLA?!“ Amy je urlajući ponavljala za njom njezine riječi, nadajući se da će zvučati istinito ako ih sama izrekne na glas. Nije pomoglo. „Da si stvarno odrasla, ne bi bila toliko glupa da glumiš u jeftinom porniću na kojem pušiš četvorici muškaraca! Da, Evelina, to je bilo stvarno odraslo od tebe!“

„Tko si ti da mi sudiš, ha?!“ Evelinine oči punile su se suzama. Bila je bijesna na sestru što je toliko osuđuje, kad ni ona nije bila ništa bolja. „Ti si radila u striptiz baru u Amsterdamu!“

Amyne je nakratko razrogačila oči, iznenađena što Evelina zna za to. Nikad joj to nije priznala. Što se nje ticalo, Amy je radila u kafiću, kao i u svim drugim gradovima u kojima je živjela.

„Iznenađena, je li?“ Evelina je suzila oči i stisnula usnice da suzbije onaj ponosan smješak koji joj je blistao na licu. „Nakon što si otišla i ostavila me da trunem u onom snobovskom zatvoru okružena napirlitanim droljicama, svakog jebenog dana sam morala trpiti sramotu koja je išla uz ovo obiteljsko ime. Nakon godine dana, kad sam mislila da bi konačno mogli na to zaboraviti i pronaći nekog drugog da ga zajebavaju, pogodi što se dogodilo! Jeremy Adams se vratio s praznika i priopćio cijelom internatu da je bio u Nizozemskoj na momačkoj večeri svog oca i da mu je moja sestra plesala u krilu! Pogodi kakav mi je bio život nakon toga, Amy! Hajde, da te čujem!“

„Evelina, stvarno mi je žao“, Amy je skrušeno spustila pogled i uzdahnula. „Nisam mislila...“

„Točno tako, Amy! Nisi mislila! Nikad nisi mislila na mene, nikad!“ Evelina je ljutito odvratila, piljeći u sestru kao da bi je najradije zapalila pogledom da može.

Amy je podigla pogled koji je do prije sekundu bio uperen u pod. Iz očiju su joj sijevale munje, a ogorčenost izbijala iz svakog atoma tijela. Prste je stisnula čvrsto u šaku i pritom su joj se ruke tresle jer je uložila svaki napor da ne opali sestru u lice. Suze su joj ispunile oči i tad je Evelina znala da je prekoračila svaku granicu. Odmaknula se za svaki slučaj, a kad je Amy polako udahnula zrak, Evelina se refleksno trznula.

Amy je progovorila tiho, ali je sijala strah u kosti svakom riječju koju je prozborila. „To si rekla sad i nikad više, je li ti to jasno? Ja da nikad nisam mislila na tebe? Ja na tebe?! Bezobraznice jedna drska! Sve, ali apsolutno sve što sam napravila je bilo upravo zbog tebe i za tebe.“ Duboko je disala i gledala ravno u Evelinine prestrašene oči. „Onaj dan kad sam otišla, nisam to napravila zato da bi uživala u ljepotama Amsterdama kao što ti misliš. I da, istina je: radila sam u striptiz baru i to samo zato što su me tako dobro plaćali, a nisam ti za to rekla jer sam znala da bi me se sramila kao što me se i sad sramiš. Ali nije mi žao. Nije. Znaš li zašto? Napravila sam to za tebe. Dok sam iznevjerila svoje ideale i obnažena se ponižavala pred hrpom muškaraca koji su kasnije odlazili u WC da bi se mogli izdrkati na moju viziju u svojim mislima, ne bi vjerovala, ali radila sam to za tebe. Da bi ti, nezahvalnica jedna mala, mogla ići na jedan od najboljih internata u Londonu i kasnije završiti fakultet kako bi postigla nešto u životu za razliku od mene koja sam izgubila svaku priliku za to.“

„Ja...“, Evelina je zinula da izusti repliku, ali ju je Amy prekinula.

„Dok sam dobila otkaz jer nisam htjela spavati s jednom mušterijom i dok sam se preselila u Španjolsku da bi radila u nekom zabitom tacco baru, bila sam se prisiljena useliti k tipu koji me je mlatio za svaki krivi pogled, svaku riječ, svaki treptaj. I pogodi što?! Trpjela sam to za tebe. Samo da bi tebi mogla mjesečno poslati svaki novčić od svoje plaće. I da znaš, doslovno mislim svaki novčić. Tukao me jer je mislio da uzalud trošim svoju plaću na Bog zna što, ali mu mu nikad nisam rekla za tebe u strahu da te ne nađe. Onda, kad me jednog dana gurnuo niz stepenice jer sam mu zaboravila skuhati ručak, zaključila sam da ga moram ostaviti jer iako nisam imala novaca da si priuštim sama svoj stan, a kod njega sam živjela besplatno, shvatila sam da ti neću biti od velike koristi ukoliko me nastavi silovati i tući kao da sam krpena lutka.“

Evelinino lice, inače ispijeno i blijedo, sada je djelovalo još bolesnije i tmurnije nego inače. Gledajući u sestrine oči i bolne grimase koje je njezino lice poprimalo svaki put kad se prisjetila udarca koje joj je taj muškarac zadao, ispunili su joj se srce i dušu nesnosnom tugom.

Amy je nastavila. „Stopirala sam oko tjedan dana i završila u Genevi gdje sam dobila posao prodavačice u bolničkoj suvenirnici. Ondje sam upoznala Rileyja. Svaki je dan navraćao, ali meni ni u jednom trenutku nije palo na pamet da bi on mogao biti pacijent. Mislila sam da je doktor ili medicinski tehničar. Bio je dobar prema meni: svaki je dan kupio neku glupost samo da bi imao razloga navratiti u suvenirnicu. Govorio mi je da je to za jednu bolesnu djevojčicu. Naravno, pretpostavila sam da se radi o njegovoj bolesnoj kćeri koja leži negdje gore na odjelu.“ Nakratko je zastala, opet duboko udahnuvši. Odavno je odustala od susprezanja suza pa su joj sad već oba obraza bila mokra i sjajila se pod svjetlom lustera ispod kojeg je stajala. Neko vrijeme je stajala u tišini i sanjivog se pogleda prisjećala muškarca koji joj je najviše značio u životu. „Jednog dana, nije se pojavio u suvenirnici. S obzirom da sam dovoljno plitka i narcisoidna za takve misli, pretpostavila sam da je to zbog mene. Da sam mu dosadila. A onda se on pojavio idućeg jutra sav ozaren i nasmijan. Donio mi je buket ruža i pozvao me da izađemo. Međutim, izgledao je...drugačije. Koža mu je bila obiješena, imao je ogromne kolobare, a lice mu je bilo anemično blijede boje. Svejedno, pristala sam izaći s njim. Odveo me u divan talijanski restoran i, na moje veliko zaprepaštenje, zaprosio me. Ustala sam i pokupila se iz restorana jer sam mislila da me zeza, a meni je u životu stvarno bilo dosta muškaraca koji se poigravaju sa mnom. Ali Riley me dostignuo i ponudio se da me otprati kući. Objasnio mi je da se ne radi o nikakvoj šali i da se doista želi vjenčati sa mnom. A ja, kakva jesam, nisam mogla odbiti. Riley me gledao s takvim obožavanjem da mu se bilo teško oduprijeti. Uselila sam se k njemu već idućeg dana. Tad mi je prvi put priznao za tumor i činjenicu da će umrijeti negdje u roku od tri mjeseca.“

Amyne usne su zadrhtale pa je Evelina pregutala svoj mladenački ponos, kojim se još na početku te rasprave bahatila, i snažno zagrlila sestru tako da su Amyna rebra skoro popucala. Odvojivši se od nje, Evelina je kimnula glavom kao znak da Amy može nastaviti svoju pripovijest.

Uzdahnula je i opet počela: „Shrvalo me to. Plakala sam satima dok me on tješio iako bi bilo logično da bude obrnuto. Ipak je on taj koji je umirao! Nisam shvaćala zašto mi je toliko stalo. Nije da sam bila zaljubljena u Rileyja ili nešto. Pobogu, poznavala sam ga tek nešto više od mjesec dana! Ali izgleda da je tu bilo još nečeg dubljeg što se nije moglo objasniti jer sam od tad pazila na svaki Rileyjev korak. Bio mi je strašno zahvalan, pogotovo jer mu se stanje pogoršavalo iz dana u dan. A ja sam ga zavoljela. Ne na onako romantičan način. Više je tu u pitanju bila neka snažna veza koja nas je povezivala i iz koje se rodilo prijateljstvo. I zato smo odlučili ubrzati proces vjenčanja. Jednog dana, otišla sam u grad da kupim vjenčanicu. Riley je inzistirao da svadbu odradimo kako treba, a to je definitivno uključivalo haljinu, iako sam se ja htjela udati u trapericama i košulji. Za to vrijeme, dok sam bila u gradu, Riley je umro. Bio je bolestan i slab, ali tvrdoglav i ponosan zbog čega je zaključio da je u redu da sam samcat popravi policu. Umjesto toga, umro je i prije nego što je trebao. Kad sam ga našla, nije imalo smisla zvati hitnu. Vidjelo se da je mrtav.“

„Amy, tako mi je žao!“ Evelinin glas je drhtao i bilo je očito da je i ona na rubu suza.

„Želja mu je bila da ga kremiraju, što sam ja i poslušala iako sam time unijela razdor u njegovu obitelj. Njegova majka mi i dalje nije oprostila što je nisam poslušala i pokopala ga kako bi ona mogla posjećivati njegov grob“, Amy je progutala ogromnu knedlu, vlažnih očiju buljeći u nevidljivu točku na zidu ispred sebe. „Nisam joj mogla udovoljiti. Riley je želio da pospem njegov pepeo po meni najdražem mjestu na svijetu i to ću i učiniti. Jedini je problem što nemam pojma o kojem bi se mjestu trebalo raditi.“

„Amy...“ Evelina je drhtavo krenula rukom prema sestri, želeći je obgrliti, ali se Amy odmaknula od nje. Evelina je razočarano uzdahnula.

„Riley mi je oporučno ostavio neke novce“, Amy je dometnula, stojeći leđima okrenuta Evelini kako je ne bi morala gledati u oči. Šmrcnula je. „Otprilike dovoljno da se odlučim vratiti u London i brinuti za tebe. I umjesto da pronađem svoju mlađu sestricu kao uzornu maturanticu, ja saznam da se ona posvetila glumačkoj karijeri u pornografskim vodama. Reci mi, Evelina, kako bi se ja sad trebala osjećati nakon svega?!“

„O-oprosti mi, stvarno nisam z-znala“, posramljeno je odgovorila, mucajući drhtavim glasom i pogleda uprtog u pod. „Bila sam tako ljuta, tako gnjevna. Tvoja pisma uvijek su bila kratka i uglavnom si mi pisala o tome kako je sve u redu i da se ništa ne brinem. Na kraju si priložila ček od svoje posljednje plaće i to bi bilo to. Bila sam strašno srdita. Mislila sam... mislila sam da se tako dobro zabavljaš da nemaš vremena za mene. Stvorila sam potpuno krivu viziju tvog novog života: o tome kako vodiš neki mrak noćni klub i da te cijelo vrijeme slijede paparazzi.“ Amy je na to frknula nosom poput mačke.

„A onda sam saznala da si striptizeta i to me još više razjarilo“, Evelina je govorila uplašeno poput šteneta, pazeći da slučajno kojom riječju dodatno ne razljuti sestru. „U internatu su mi se svi smijali zbog toga i htjela sam ti se nekako osvetiti. Zapravo, sad kad malo bolje o tome promislim, mislim da se radilo samo o očajničkom zovu u pomoć.“ Uzdahnula je i napokon podigla pogled. „Rogera sam upoznala sasvim slučajno u nekon klubu jedne subote. Bila sam pripita, a on mi je cijelo vrijeme laskao i govorio mi kako imam šanse u glumačkim vodama. Uvalio mi je svoju podsjetnicu i rekao mi neka ga nazovem sutra ujutro kad malo bolje promislim o tome. Nisam to htjela, stvarno nisam, ali kad mi se Jeremy Adams krenuo po stoti puta rugati, prekipjelo mi je i nazvala sam Rogera. Sve mi je objasnio kako će to s filmom funkcionirati, a ja nisam previše marila. Znao je da sam maloljetna pa nismo potpisivali nikakav ugovor. Ja sam odradila posao, a on me isplatio. Poslije toga ga više nisam vidjela.“

Amy je sjela na najbližu stolicu i gurnula glavu u dlanove. Nije mogla vjerovati da joj se ovo događa. Toliko se mučila i trudila da sestru usmjeri na pravi put, a sad joj se činilo da je sve bilo uzalud.

„Od love koju mi je Roger dao sam iznajmila ovaj stan“, Evelina se polako osvrnula po prostoriji. „Nije puno, ali na jesen ionako krećem na koleđ pa mi neće ni trebati.“

Prvi puta otkako je došla, Amy je Evelini uputila pogled iz kojeg nije izbijalo gađenje. „Upisala si...koleđ?“

Evelina sramežljivo kimne glavom. „Od rujna sam brucošica na Cambridgeu.“

Amy se rasplakala – opet, no ovog puta od sreće. Licem joj je konačno prostrujio osmijeh pravog pravcatog sestrinskog ponosa za kakvim je Evelina žudila zadnje tri godine. Ustala je i zagrlila mlađu sestru te se zavrtila s njom oko svoje osi. Obje su se konačno smijale.

„Ne brini, sve ćemo mi riješiti“, Amy joj je prošaptala u uho, grleći je na mjestu. Evelini su ponovno krenule suze pa je naslonila oči na Amyno rame kako bi se suze upile u njezinu jaknu „Snaći ćemo se već nekako, vidjet ćeš.“ Gladila je mlađu sestru po kosi i zadovoljno se osmjehnula, čvrsto vjerujući u svoje riječi.

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.