Iako su se tog dana nad Dublinom kovitlali ogromni sivi oblaci koji nikako nisu mogli odlučiti žele li kišiti ili ne, Amy je svejedno nabila na nos velike sunčane naočale kroz koje je zurila u avionsku kartu koju je držala među dugim i tankim prstima. Pogled joj je bio spušten na koljena i Amy je osjećala kako polako klone. Unatoč činjenici da je već popila tri kave, kofein nije imao mnogo učinka u borbi protiv alkohola koji je unijela u sebe prethodnu večer. Nesnosna bol joj je i dalje tutnjala u glavi, iako joj je Ruby spremila tajni obiteljski lijek protiv mamurluka.

Uz to, Ruby ju je dovela Mustangom do aerodroma i pozdravila se s njom, zahvaljujući joj se što ju je posjetila nakon toliko vremena. Amy na to nije ništa odgovorila. Činjenica je da ju je posjetila samo zato što joj je trebalo mjesto za prenoćiti dok je u Irskoj s obzirom da si nije mogla priuštiti hotel, a Ruby joj je dopustila da prespava u njezinom stanu besplatno. Amy je odavno naučila da neke stvari treba prešutiti, tako da je svoj čin licemjerstva zadržala za sebe. Pustit će da Ruby živi u zabludi kako se Amy jednog dana probudila sa željom da bolje istraži Irsku i da ju je zbog toga posjetila.

Sa zvučnika se oglasio poziv za njezin let te se Amy teškom mukom ustala, stavljajući ruksak u kojoj je bila urna na leđa. Hodajući prema vanjskom dijelu aerodroma gdje je nju i ostale putnike tog leta čekao autobus koji će ih odvesti do njihovog aviona, Amy nije primjetila da su joj se usne izvile u nešto što bi se moglo nazvati osmijehom. Prisjećala se prvog puta kad je upoznala Ruby i to joj je zaokupilo misli na nekoliko minuta.

S obzirom da je imala mnogo iskustva s putovanjima, nije trebala stjuardesinu pomoć oko pronalaska sjedala. Također ju je obradovalo što je dobila mjesto pored prozora. Voljela je za vrijeme puta promatrati naselja iznad kojih je letjela, zamišljajući život koji se događa ispod nje. Međutim, sumnjala je da će danas vidjeti išta osim sivih obrisa kroz guste kišne oblake.

„Slučajnost je pseudonim kojim se Bog koristi kada se ne želi potpisati.“

Amy je trznula glavom, odmaknuvši pogled s prozora prema muškarcu koji je upravo zauzimao mjesto u sjedalu pored nje. Amy se ogledala oko sebe; bila je sigurna da se radi o nekoj šali. Pa kog vraga on ovdje radi?!

„Što je ovo?!“ srdito je zarežala, suzivši oči i uputivši prijeteći pogled svom najbližem suputniku. „Uhodiš me?“

„Ne laskaj si, dušo“, prezrivo je otpuhnuo, spustivši torbu koju je donio sa sobom na pod između nogu. Potom se opet okrenuo prema njoj. „Nisi baš tako dobra u krevetu da bi došao po još. Naravno, nije da se previše sjećam ičega od sinoć tako da ni ne znam kakva bi bila repriza.“

Amy nije popuštala. I dalje je bijesno piljila u muškarca koji je sjedio pored nje. Nekim čudom, to je bio isti muškarac s kojim je jučer spavala u onom zabačenom malom selu Bogu iza nogu u motelu za koji nije ni znala kako je dospjela tamo.

„Usput, dužna si mi dvadeset funti“, muškarac je odvratio, stišćući svoje rumene pune usne kako bi se suzdržao od smiješka jer je Amy uspijevala prozreti kako njega ova navodna slučajnost zabavlja. „Iako je bila tvoja ideja da prespavamo u onoj rupi, ja sam morao platiti noćenje.“

„Možda zato što si bio jedini koji je ustvari spavao“, Amy mu prkosno odbrusi i odvrati pogled.

Muškarac nagne glavu. „Ti doista ne vjeruješ da se ovdje radi o slučajnosti?“

„Nimalo“, Amy odlučno odgovori i muškarac prepozna u njezinim očima iskru koja je bljesnula poput munje na vedrom ljetnom nebu.

„To potvrđuje moju teoriju“, čula ga je kako si je zadovoljno promrmljao u bradu, otvarajući knjigu koju je nakanio čitati tijekom leta i tražeći stranicu na kojoj je zadnjoj stao.

Amy opet suzi oči. „Imaš teorije o meni?“

Muškarac frkne nosom. „Teoriju. Jednina. Nemoj biti toliki narcis da si dopustiš pomisliti kako sam ustvari čitavo vrijeme razmišljao o tebi“, rekao je tonom koji je upućivao na to da joj se ruga.

„Kladim se da je ta teorija prepuna znanstvenih činjenica koje je obrazložuju“, Amy je zajedljivo odvratila, prekriživši ruke na prsima i zagledavši se pred sebe.

Muškarac je sklopio knjigu i skinuo naočale za čitanje s nosa. Uzdahnuo je. „Moja teorija glasi da si jučer došla u onaj pub s namjerom da se opiješ jer si nedavno izgubila nekog tko ti je bio jako bitan. Zaručnika, rekao bih. Nemaš prsten, ali na desnoj ruci se jasno vidi razlika u boji kože na mjestu gdje si ga nekoć nosila. Također, ona urna, koju bi jučer skoro ostavila na šanku da je se ja nisam sjetio ponijeti jer si ti bila preurokana da misliš o bilo čemu, mi je dala naslutiti da sam u pravu. Nadalje, kad sam se jutros probudio, vidio sam da te više nema, što znači da si se uspjela iskrati iz sobe bez da me probudiš. Drugim riječima, već od prije imaš iskustva s mamurnim buđenjem na nepoznati mjestima nakon seksa s potpunim neznancem nakon čega nestaneš jer se ne želiš suočiti sa stvarnošću. I još nešto...“ Izvadio je iz džepa njezine crne čipkaste gaćice, koje u motelu nikako nije mogla pronaći, i bacio joj ih je u lice. Ona ga je prijeteći pogledala, brzo sakrivši gaćice u svoj ruksak.

„Sudeći po nedostatku argumenata kojima bi pobila moju teoriju te ujedno tvom izrazu lica koji mi govori da bi mi najradije sasula bujicu psovka, zaključujem da sam u pravu“, muškarac je zadovoljno završio sa svojim govorom te vratio naočale natrag na nos i ponovno otvorio knjigu.

„Sad se osjećam baš k'o Irene Jebena Adler!“ odbrusila mu je ljutito.

„Zašto?“ upitao je nezainteresirano, ne skidajući pogled s knjige.

„Zato što je i ona imala priliku poševiti Sherlocka Holmesa“, Amy je procijedila kroz zube i još jače se razljutila primjetivši da je muškarca njezina posljednja primjedba nasmijala.

„Samo u filmskoj verziji“, dodao je samozadovoljno. „Hollywood uvijek izokrene radnju knjiga i pretvori je u teško smeće. Nažalost, ljudi baš to najviše puše.“

Amy stisne usnice i suzi oči. Malo joj je falilo da ga ne ošamari. Nažalost, sad su već bili u zraku tako da nije mogla izaći iz aviona i pričekati kasniji let. „Tko si ti?“

„Declan Gallagher“, odgovorio je iznenađujuće srdačno, čak joj i pruživši ruku.

Amy prezrivo otpuhne, ali prihvati. „Amy Fritzgerald“, rekla je dok su se rukovali.

„Da, znam“, kratko joj se osmjehnuo i vratio čitanju.

„Kako?“ Amy sumnjičavo podigne obrve. Slabo se sjećala prethodne večeri, ali ipak je bila sigurna da se ni u jednom trenutku nije predstavila.

Declan okrene očima. „Piše ti na ruksaku“, glavom je trznuo prema torbi koju je Amy držala na koljenima. Zadržao je pogled na njoj sekundu duže nego što je trebao. „Pretpostavljam da je urna unutra.“

„Ne tiče te se“, Amy mu je drsko odbrusila.

Declan uzdahne. „To znači 'da'.“

„U redu, gospodine Sveznajući“, Amy je konačno prekipjelo. „Misliš da si tako pametan?!“

Declan se pravio da razmišlja na sekundu, a onda je nabacio osmijeh na lice. „Da, mislim da jesam.“

„Evo moje teorije“, Amy mu je uzvratila kiseli osmijeh, a onda se opet uozbiljila. „Ti si kreten koji skuplja mlade pijane žene po pubovima kako bi ih na kraju iskoristio. Međutim, izgleda da ti se svidjela porcija onog što si jučer dobio pa si se sad prebacio s običnog kurvanja na uhođenje koje će kasnije dovesti do seksualnog napastvovanja.“

„Potpuno krivo“, Declan je ravnodušno odgovorio. „U Irskoj sam bio zadnjih mjesec dana. Možeš provjeriti na mojoj putovnici ako želiš i to sam došao iz isključivo osobnih razloga.“

„Vjerojatno da potpišeš brakorazvodne papire“, Amy mu je britko odbrusila. „Nadam se da te dobro oderala tvoja bivša, koja god da jest.“

„Zapravo, bio sam u posjetu majci koja je u bolnici“, hladnokrvno je odgovorio i ovog puta najozbiljnije dosad. Amy se nakratko zaledila krv u žilama. Gledala je u njega bez treptanja, sve dok on nije skrenuo pogled. Zavladala je neugodna tišina.

Neko su vrijeme šutjeli, svatko u svojim mislima. Iako se Declan pravio da čita, Amy je primjetila da mu se oči ne miču. Uz to, već dvadeset minuta nije prelistao nijednu stranicu.

„Zvao se Riley i jedini razlog zašto me zaprosio je bio taj što je bolovao od raka i nije želio umrijeti sam“, Amy nije znala zašto mu to govori, ali činilo se kao da je Declan po prvi puta sluša sa stvarnim zanimanjem i bez imalo predrasuda.

„Bolest ga je sustigla?“ Declan je pažljivo upitao, opet bacivši pogled na ruksak u kojem je bila urna.

Amy se bolno nasmiješi. „Ne, u tome je najveća ironija. Umro je od udarca u glavu.“ Declan iznenađeno podigne obrve, ali Amy se još šire nasmiješila. Naravno, bio je to bolan osmijeh koji je skrivao tugu. „Pokušavao je dohvatiti čekić s najviše police i umjesto da se popeo ljestvama, on se rukom uhvatio za policu i srušio je. Pritom mu je čekić udario, a onda i probio lubanju. Brza i bezbolna smrt.“

Kad je konačno završila, napravila je kiselu grimasu i pregutala divovsku knedlu koja joj se zaglavila u grlu. Njezin bolan osmijeh se pretvorio u valovito podrhtavanje usnica koje su žudile za ispuštanjem dugog jecaja. Othrvavši se plaču, Amy je obrisala vlažne oči i pogledala Declana. Uzdahnuo je.

„Kad sam imao petnaest, prvi puta su joj dijagnosticirali Alzheimera“, objasnio je, usput grizući donju usnicu. „S godinama joj se stanje samo pogoršava. Trenutno je u fazi kad misli da sam njezin susjed iz djetinjstva koji ju je pokušao silovati kad je bila mala. Zbog toga mi većinu vremena nije dala blizu k sebi za vrijeme koje sam proveo u Irskoj.“

„Izgleda da nisam jedina koja sa sobom ne nosi lijepe uspomene“, Amy je sanjivo odvratila, mutnog pogleda uprtog u nevidljivu točku ispred sebe.

„Prava šteta, Dublin je stvarno divan grad“, Declanu se preko usnica prolomio slabašan osmijeh.

„Zapravo, crvena mi je nekako draža od zelene“, Amy je dometnula, proučavajući svjetla Londona ispod sebe kako su se polako palila. Avion se počeo spuštati i oboje su osjetili turbulencije, no samo je jedno od njih osjećalo i strah i sjetu od sutrašnjeg dana.

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.