Stojeći na pločniku Tower Bridgea, buljila je u uzburkanu površinu prljave Temze koja je tekla kojih desetak metara ispod nje, i puštala kapljice kiše da joj klize niz blijedo lice i stope se sa suzama koje nije mogla zaustaviti. Cijelo tijelo joj je drhturilo poput pruta na vjetru. Ponoćno nebo iznad nje nije otkrivalo nijednu zvijezdu, već je zavjesa oblaka obavila grad u mokro mrtvilo koje je Londonom širilo vonj smoga i vlažnosti.

Znala je da je vozač čeka s upaljenim taksimetrom, ali trebala je još nekoliko trenutaka. Nije se posve uspjela koncentrirati na sve svoje lelujave misli koje su često bježale zbog hipnotizirajućih svjetla grada koja su se s te točke izvrsno uočavala. Uz to, cijelom tom ugođaju nikako nije ni pridonosila grupa kineskih turista koja se nagurala ispod svojih kišobrana nedaleko Amy i cerekala se bljeskajući fotoaparatima i uživajući u jednoj od najpoznatijih britanskih atrakcija. Amy se pitala otkako je ponoć pogodno vrijeme za razgledavanje grada po kišnom nevremenu.

Progutala je knedlu i skinula lančić s vrata. Na glatki dlan položila je privjesak koji je ustvari bio njezin nekadašnji zaručnički prsten. Pustila je suzu da padne na cirkonić koje je krasio taj divni srebrni krugić, a onda je sklopila šaku i zamahnula svom snagom iz cijele ruke. Lančić, skupa s prstenom, odletio je u tamu i pljusnuo negdje u rijeku.

Okrenuvši leđa Temzi, obrisala je lice, kratko uzdahnula i ušla u auto. Sva odjeća joj je bila mokra, a iz kose joj se cijedila voda. Vozač nije bio zadovoljan, ali nije imao pravo prigovoriti.

„U Camden, molim Vas.“

Danas stvarno nije bila raspoložena za povratak kući. Nije znala kako se osjeća niti što želi, no postojala je jedna osoba kojoj će biti dovoljan samo pogled na Amyno premršavo tijelo da zaključi u kakvom je stanju. Upravo zbog toga, uputila se k njoj u Camden.

Jean McElroy dočekala ju je u svom stilu. Otvorivši bukvena vrata svog premalog stana, pustila je prijateljicu da uđe u njezino carstvo rustikalnog namještaja i suhog cvijeća. Na sebi je imala spavaćicu s ružičastim cvjetićima koja je savršeno odgovarala plišanim papučama koje su grijale njezina uvijek promrzla stopala. U ruci je držala šalicu onog odvratnog indijskog čaja kojeg je Amy mrzila i nikad nije shvaćala zašto ga Jean ispija tri puta na dan.

Zagrlila je prijateljicu, unatoč tome što je bila mokra do kože i što joj je uprljala savršeno ulašteni pod svojim blatnim cipelama. Uvela je Amy iz predsoblja u široku otvorenu prostoriju, s jednim od najljepših pogleda u gradu, koju je kreativna Jean pretvorila u kuhinju, blagavaonicu i dnevni boravak u jednome.

Sjednuvši za stol, Amy je svukla sa sebe mokri kaput i odložila ga na naslon antikne stolice. Jean je ispred nje stavila šalicu iznad koje se izdizala para. Začudo, njen sadržaj nije smrdio poput Jeaninog biljnog čaja.

„Znaš, nikad nisam shvaćala zašto društvene norme nalažu ispijanje čaja u teškim trenucima“, Jean se podrugljivo podsmjehnula, približivši šalicu svojim skrletnim usnicama i otpivši kratak gutljaj. Odložila je šalicu na okrugli stol i zagledala se u Amy. Njezino blago lice poprimilo je izraz majčinske zabrinutosti pomiješane s osjećajem olakšanja i sreće što je napokon vidi. Amy je tad osjetila ubod krivnje što joj nije javila da odlazi u Irsku, iako je znala da joj Jean nikad ne bi mogla zbog toga zamjerati s obzirom na okolnosti.

To je podsjetilo Amy da je urna još uvijek u ruksaku. Povukavši patentni zatvarač, izvadila je usnu i stavila je pored svoje šalice čaja na stol. Pogledala je u Jean koja nije nikako reagirala. Nije se zgrozila što Amy stavlja pepeo svog mrtvog zaručnika na njezin dobro očuvani starinski stol. Nije joj upustila pogled sažaljenja. Nije je imala potrebu tješiti. Samo je nastavila majčinski gledati u svoju najbolju prijateljicu. Njezin mili pogled podsjetio je Amy na oči nekog tužnog šteneta.

„Jesi odlučila što ćeš s Njim?“ upitala je podigavši obrve. Pritom joj glas nije zadrhtao ili se spustio za oktavu kao što bi to neki ljudi učinili jer, navodno, kad je mrtvac u pitanju, nije u redu o tome glasno pričati.

Amy odmahne glavom. Privuče urnu k sebi i priljubi je uz tijelo. Mogla je osjetiti hladnoću koja je izbijala iz te metalne posude. Zagleda se kroz prozor po kojem su se kapljice kiše natjecale koja će brže kliznuti niz staklo. „Nikad dosad nisam toliko razmišljala o zagrobnom životu.“

Jean slegne ramenima. „Logično“, reče nakon čega otpije još jedan gutljaj čaja.

Amy trepne i usmjeri pogled prema Jeaninim očima uokvirenim tamnim nizom gustih trepavica. „Što ako Bog ne postoji? Što ako je ovo sve što imamo?“

„Kako onda objašnjavaš sve one deja vue koji se svakodnevno događaju?“ Jean podigne obrve i polako nagne glavu. Usne je lagano izvila u osmijeh, no Amy je znala da to nije radi utjehe. Ona je doista vjerovala u to što govori. „Koliki ljudi su se u nekom trenutku svog života prisjetili onog svog prethodnog?“

„Zar doista misliš da se sad negdje u svijetu rađa dijete koje je ustvari Riley?“ Amy odvrati, prikrivajući sarkastični ton koji se odavno ukorijenio u njezinu glasu.

Jean slegne ramenima. „Možda.“

„Ali u slučaju rainkarnacije, Bog ne bi bio potreban“, reče Amy nakon kratke stanke u kojoj je promišljala o Jeaninim riječima. „I ne bi postojao. Ni on ni Raj ni Pakao.“

„Pa tko kaže da postoje?“ Jean se još šire nasmije.

Amy frkne nosom. „Biblija.“

Jean stisne svoje usnice, a onda otpije još čaja. Spusti šalicu i namignuvši, reče: „Radije čitaj kamasutru. Iste su debljine, ali je ovo poučnije.“

Amy se nasmije, sanjivo zagledana u nevidljivu točku ispred sebe.. „Nikad prije nisam ništa od toga preispitivala. Nikad. Vjerovala sam u sve to i nisam imala potrebu tražiti objašnjenja za neobjašnjivo.“

„To je i poanta religije“, Jean jednostavno objasni i kimne glavom kao da je to razumljivo samo po sebi.

„Da, ali... Ako Bog postoji, zašto je dopustio da Riley oboli od raka?“ Amy se zagrizla za donju usnicu i suženih očiju pogledala u Jean.

Ona je još jednom slegnula ramenima. „Čudni su putevi Božji.“

„Možda prije okrutni“, Amy kruto izjavi. Iz njezinog izraza lica mogao se iščitati prijezir.

Jean uzdahne. „Amy, nemoj gubiti svoju vjeru samo zato što se ne možeš pomiriti s Rileyjevom smrću.“

Amy podigne pogled. „Tko kaže da se ne mogu pomiriti s njegovom smrću? Ja jednostavno tražim razloge.“

„Nećeš ih naći, čemu se onda mučiti?“ Jeanin glas je prvi puta poprimio onu suosjećajnu notu koju je izbjegavala. Znala je koliko Amy mrzi sažaljenje, no nije si mogla pomoći. Gledati u osobu koju toliko voliš kako se muči naprosto razdire srce i dušu.

„Mislim da ću sutra ujutro otići u crkvu“, Amy zamišljeno reče, ne obazrevši se na Jeanine riječi.

Jean prasne u smijeh zbog čega joj je čaj izletio kroz nos. „Khm, oprosti. Bilo je jače od mene.“ Amy začuđeno podigne obrve, pa Jean objasni: „Zadnji put si bila u crkvi kad si se spetljala s onim ministrantom za vrijeme polnoćke prije pet godina. I to u ispovijedaonici!“

Amy frkne nosom. „E pa ići ću i sutra!“

Jean se još jednom nasmije, a onda nakašlje i uozbilji. Bila je to velika promjena u odnosu na prijašnji izraz lica. Nervozno se ugrizla za donju usnicu, djelujući kao da negoduje zbog nečega. „Zapravo, htjela bi s tobom porazgovarati o nečemu. Krajnje je nužno i puno hitnije od tvog iznenadnog duhovnog poziva.“

„O čemu se radi?“ Amy zabrinuto upita, razrogačivši oči kad je čula odgovor.

Kuda ide ovaj svijet?!

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.